Video Nike Radić na Medienfassaden festivalu

Umjetnica Nika Radić sa svojim će videom 'Office Cleaning' gostovati na berlinskom Festivalu medijskih fasada.

Riječ je festivalu koji propitkuje odnos arhitekture javnih prostora, novih medija i umjetnosti. Video rad Nike Radić bit će oko 22.30 prikazan na fasadi zgrade Collegium Hungaricum u kojoj se festival i održava, a bit će projiciran i za vrijeme trajanja festivala.

Office Cleaning je video u loopu koji prikazuje čistačiće zaposlene u toj zgradi, a aludira na elemente javne svakodnevice koji ostaju trajno nevidljivi poput posala koji se obavlja sam od sebe. Kako sama umjetnice kaže rad svraća pažnju na ljude koji su isključeni iz "javnog“ prostora jer sudjelovanje u sve više privatiziranim površinama ne mogu platiti te ostaju skriveni iza fasada.

Više o umjetnici potražite na www.nikardic.com

Više o festivalu potražite na www.mediaarchitecture.org/Mediafacades2008

Jesenska gostovanja BADco.

BADco. nastavljaju s međunarodnim jesenskim nastupima. Nakon Graza, na redu su gostovanja u Norveškoj i Njemačkoj.

Norveškoj će se publici BADco. predstaviti s predstavom memories are made of this...performance notes koja je u Hrvatskoj izuzetno dobro prihvaćena. U sklopu festivala Oktoberdans koji se održava u norveškom gradu Bergenu izvest će je 23. i 24. listopada, a već par dana nakon toga, točnije 27. i 28. listopada, nastupit će i u Tromsu.

Turneju će potom nastaviti 2. studenog u Njemačkoj i to u Regensburgu gdje će u sklopu festivala Donumenta izvesti svoje predstave 2 i Solo Me. No, tu neće biti kraj njihove radne jeseni. Taj neumorni i bezimeni kreativni kolektiv već sada najavljuje gostovanje u Engleskoj, no o tome više u dogledno vrijeme.

O predstavama i festivalima više informacija potražite na:

http://bezimeni.wordpress.com/works/memories/

http://www.oktoberdans.no/

http://www.tromsokunstforening.no/

http://www.donumenta.de/


Nova sezona Kulture promjene Studentskog centra!

Premijera "ohole" predstave OUT Via Negative!, tri kazališne premijere u studenom, nova imena u ansamblu &TD, Radio SC traži frekvenciju, deveto izdanje NO JAZZ festivala i standardno zanimljiv program Muzičkog salona.

Kao što je i najavljeno, u skladu sa smjernicama Kulture promjene, a potaknuti željom da mijenjaju konvencionalne metode i pristupe, kako programski tako i u dijalogu s javnošću i medijima, ljudi koji stoje iza Kulture promjene odlučili su se za eksperiment koji će, nadajmo se, zaživjeti u budućnosti. Riječ je eksperimentalnoj virtualnoj press-konferenciji koja, interesantno, još uvijek traje na stranicama Studentskog centra.

Na pressici je najavljena nova sezona Teatra &TD, a bilo je riječi i o programu Muzičkog salona, kao i o Radiju SC.

Nataša Rajković, pomoćnica ravnatelja SC za kulturu, najavila je nove kazališne premijere u listopadu i studenom te izdvojila projekte do kraja sezone. Teatar &TD već četvrtu godinu za redom kreira program prema smjernicama Kulture promjene, pa u skladu s tim ove godine neće biti nikakvih posebnih iznenađenja. Na samom početku nas očekuje predstava OUT kazališne grupe Via Negativa sa Bojanom Jablanovcem na čelu s kojima surađujemo još od 2005., s time da je ovo malo krupniji koprodukcijski oblik suradnje. Slijedi Damir Bartol Indoš i njegova grupa Kugla koji stvaraju novu predstavu za studeni. Predstava će se odigrati u sklopu NO JAZZ festivala, što je vezano za njen sadržaj i oblik, ali i za produkcijsku odluku Indoša da se premjesti iz repertoara Teatra &TD i postavi u program Muzičkog salona. To je opet dio naše koncepcije prema kojoj smatramo da svi programi unutar Studentskog centra tj. ovog kulturnog prostora ravnopravno dijele i prostore i programske smjernice te su dio jedinstvene ponude Kulture promjene, istaknula je Rajković. U studenom slijede još dvije koprodukcije s udrugom Kufer – predstava Daria Harjačeka – Pijanistica, prema tekstu Elfride Jelinek te multimedijalna predstava Argentina Renate Krivačić. Osim spomenutih projekata do kraja godine pripremamo i Velesajam kulture s temom Europa u sklopu kojeg će biti puno značajnih i izvedbeno-scenskih projekata, kao i nezaobilazni Miran Kurspahić koji tada izlazi s premijerom predstave Carstvo radosti.

U nastavku sezone očekuje nas pregršt projekata – nismo zaboravili ples, ali ovaj puta je riječ o produkcijama Teatra &TD. Dok smo se prošle godine bavili operom, ove smo se godine odlučili baviti baletom i to skladatelja Gordana Tudora koji će koreografski raditi zajedno sa Natalijom Manojlović. Tu je i plesna predstava Irme Omerzo, kao i koprodukcija s Eurokazom – veliki comeback Zlatka Burića Kiće sa predstavom Knjiga mrtvih, dodala je Rajković.

Voditelj kazališne skupine Via Negative i redatelj predstave OUT Bojan Jablanovec predstavio je spomenuti projekt: Out je dio sedmogodišnjeg projekta Via Negative, tj. sedmogodišnjeg ciklusa na temu sedam smrtnih grijeha. Ovo je posljednja predstava spomenutog ciklusa i obrađuje tematiku oholosti. Bavi se pitanjem oholosti umjetnika, oholosti scenskog umjetnika, glumca, oholosti na relaciji koju stvara svojim radom. Smatramo da je oholost suštinska situacija koju moramo prihvatiti i koja nas gura naprijed dok s druge strane ako prijeđeš granicu, ona te ruši, ubija te izbacuje iz društva. U Zagrebu je Negativa prisutna već nekoliko godina, petu godinu radili smo „Viva Verdi“ u koprodukciji s Eurokazom i HNK-em , tada smo puno probi održali upravo ovdje u Teatru &td, gdje smo ostvarili dobre odnose, stvorila se cool atmosfera, slični interesi i evo nas tu opet!, objasnio je Jablanovec.

Damir Bartol Indoš predstavio je multimedijalni performans Teretni čovjek: Projekt se temelji na pronađenoj muzičkoj kajdanci autora koji je svojevremeno pisao glazbu za predstave „Kugle glumišta“ . U ovom slučaju radi se o šest kompozicija napisanih za njegovu punk- jazz grupu „Deep Throat“ , koja je postojala prije 30 godina i održala 5, 6 koncerata. Konstruirali smo tekst za te kompozicije, osmislili pokrete i scenografiju. Multimedijalno smo oživjeli pronađeni muzički zapis. Smatramo da je „Deep Throat“ jedan od prvih punk- jazz bandova koji se uopće pojavio na ovim prostorima i da time širimo ideju No Jazz Festivala, tako da on uz izvođački karakter ima i proizvodni. Izuzev radionica kojima se festival proširio i dobio još više na vrijednosti, mi također sudjelujemo u daljnjem širenju tako što radimo No Jazz performance.

Druga premijera u studenom je projekt argentinske redateljice Renate Krivačić. Riječ je o malom nogometnom klubu iz Zagreba koji pokušava doći do prve hrvatske lige te svu ušteđevinu ulažu u kupnju igrača iz Argentine. Želim progovoriti o svijetu nogometa jer kroz njega vidimo mnoštvo sličnosti Hrvatske i Argentine, iako se te dvije zemlje inače jako razlikuju, izjavila je Renata Krivačić. Smatram da je svijet nogometa jako simptomatično mjesto, jer kroz njega možemo vidjeti tamnu stranu društva. Dok u drugim slojevima društva uvijek postoji nešto što pokušavamo sakriti, svijet nogometa s druge je strane jako iskren svijet, instinktivan i u sebi sadrži nešto životinjsko. Nogomet i tango su dvije stvari koje definiraju Argentinu. S druge strane, živim u Hrvatskoj i mislila sam da bi bilo jako zanimljivo pokazati stvari koje su slične i različite Hrvatima i Argentincima. Ideja je bila jednog Argentinca postaviti u hrvatski ambijent, zaključila je Krivačić. Renata ima odličnu ideju da se kroz nogomet vidi stanje nacije i da tu dolazi do izražaja kako se neka država odnosi prema strancima, kakav je odnos prema ksenofobiji, homofobiji, te raznim drugim fobijama u društvu, dodala je dramaturginja predstave Hana Veček.

Posljednju ovogodišnju predstavu Pijanisticu najavio je redatelj Dario Harjaček:  Predstava je inspirirana likom i djelom Elfride Jelinek te njezinim zapisima. Ono što me prvenstveno zainteresiralo kod Elfride Jelinek je to što ona sebe vidi kao skupljačicu krhotina, kao nekoga tko male komadiće stvarnosti pokušava posložiti u jedan mozaik. Tu smo se poslužili komadićima stvarnosti iz romana „Pijanistica“ koji je sam po sebi jedno vrlo provokativno štivo, a bavi se sadomazohizmom, kako u seksualnom smislu tako i u smislu jednog sitnog, životnog sadomazohizma. Jelinek mi je izuzetno zanimljiva jer smatram da je napravila određenu revoluciju u razumijevanje teksta. S njom po prvi put na jedan potpuno drugačiji način doživljavamo izgovoreno, zaključio je Harjaček.

Kultura promjene od samog početka skromno i nježno kreira novokazališnu scenu na način da ju prati, a ne forsira, jer smatramo da kada mladi autori počnu sa svojim institucionalnim radom mora im se dati nekoliko prilika kako bi se razvijali i napredovali. Imena koja vrijedi upamtiti su Miran Kurspahić, Rona Žulj, Irena Čurik, Marina Petković, Ivan Plazibat, Natalija Manojlović, Gordan Tudor, Dario Harjaček – to je grupa novih, ili manje novih imena kojima ćemo se ove godine baviti i kojima je dana prilika da se bave svojim poslom, bilo to koreografija, režija, ili dramsko pismo, dodala je Rajković.

Teatar &TD, odnosno cijeli SC i njegova kultura u zlatnim je godinama bio eksperimentalni prostor u kojem se zaista hrabro ulazilo u nova područja, to je samo korijen kojem se &TD vratio. Mi smo za eksperimentiranje svakako otvoreni, ne samo programski već i organizacijski, tako da prošlogodišnji eksperiment uvođenja teoretičara na mjesto producenta, odnosno voditelja Teatra &TD nažalost nije uspio, ali to je bio legitiman pokušaj da vidimo koliko bi isti eventualno mogao unaprijediti situaciju, pojasnila je Rajković. Što se tiče ponude programa Kulture promjene SC-a u svakoj djelatnosti, mislim da je to teško usporediti sa bilo čime u Zagrebu. Kao i svaka kulturna institucija trudi se ponuditi što kvalitetniji i raznovrsniji program, ali i zadržati svoju autohtonost i prepoznatljivost. Ovaj je prostor zaživio te zaslužuje dobru posjećenost, ali isto tako i publika zaslužuje jedan takav opušteni, relaksirajući i zanimljiv ambijent.

Za kraj je Nataša Rajković najavila ovosezonski ansambl: tu je neizostavna Ana Karić, bez koje već desetljećima Teatar &TD ne bi bio ono što je, niti bi mnogi redatelji, uključujući i Bobu i mene, pa kasnije i Frljića i ostale možda tako uspješno išli naprijed da nije iskazala podršku i interes rada sa mladim ljudima i na tome smo joj beskrajno zahvalni. Tu su i Nataša Dangubić, Suzana Brezovec, Lana Barić, Judita Franković, Dean Krivačić, Sven Jakir, Nikša Marinović i Damir Bartol Indoš. Ova protočnost i promjene upravo su ono što smo htjeli, obzirom da je ovo privremeni ansambl, pa je tako organizacijski i kreiran. Mi nemamo zaposlene glumce, pa se može očekivati da će se svake godine ovdje naći nova imena na njegovom popisu, zaključila je Rajković.

Izuzev Teatra &TD svoje su programe i projekte ukratko najavili voditelj Muzičkog salona Mate Škugor, glavna urednica Radija SC Silvija Stipanov te urednica kulture Radija SC Irena Čurik. Muzički salon otvorio je novu sezonu trećim izdanjem Zgetno festivala. Do kraja godine u Teatru &td održat će se plejada zanimljivih i kvalitetnih koncerata - od Thee Silver mt. Zion, Handsome Furs, Animal collective, American music club itd. No najveći događaj odigrat će se idući mjesec. Naravno, riječ je o 9. NO JAZZ festivalu, s ovogodišnjim prilično jakim programom. Festival donosi dosta dobar pregled na improvizatorskoj tj. jazz sceni, ali i ne samo na jazz sceni, uostalom kako i stoji u samom nazivu festivala, najavio je Mate Škugor.

Koncept Radija SC predstavila je njegova glavna urednica Silvija Stipanov: Radio SC je community, studentski, kulturni radio neprofitnog i eksperimentalnog karaktera. Temelj Radija SC je njegov edukativni program, Mali kreativni radio, odnosno besplatna edukacija njegovih suradnika i volontera koji su uglavnom studenti Zagrebačkog Sveučilišta ali i umjetnici koji surađuju na programima Kulture promjene SC-a. Prošle godine, Radio SC je u pogon Kulture promjene SC-a uključio i uveo preko 100 volontera i/ili honoriranih suradnika i po prvi put u Hrvatskoj ponudio kontinuiranu mogućnost volontiranja i edukacije za rad u kulturi. Fizički Poligon za istraživanje novinarskih, voditeljskih, programskih, produkcijskih i tehničkih aktivnosti i vještina, smješten je u Klubu SC-a gdje nam se svakodnevno mogu priključiti novi volonteri i suradnici. Radio SC ima 20ak glazbenih i kulturnih emisija vlastite proizvodnje ali i surađuje te uvozi program sa srodnih domaćih i inozemnih internet stanica. Novu sezonu započinjemo službenim traženjem radijske frekvencije, ali i akcijom Radioder kojom Radio SC kao neprofitni, studentski i web radio izlazi u javne prostore, na gradske ulice i trgove, a posebno parkove i otvorene atrije sveučilišnih prostora kako bi komunicirao sa svojim slušateljima, napose studentima, pojasnila je Stipanov. U sklopu akcije Radiodera pokrećemo i aktivno traženje frekvencije dok čekamo da nam se službena odobri. Radi se o projektu i kulturnoj akciji Radio traži frekvenciju gdje ćete nas ovisno o odzivu budućih partnera moći slušati na hrvatskim lokalnim FM radijskim postajama. Radio SC ove će sezone započeti i s Međunarodnim Radio Lab-om koji će se sustavnije baviti radijem kao izvedbenim medijem a u sklopu ovogodišnjeg programa ugostit ćemo mladu radijsku umjetnicu Liliu Mestre i njene suradnike iz Bruxellesa koji će na svom projektu „Katalog emocija" surađivati s volonterima, studentima i suradnicima Radija SC, zaključila je Silvija Stipanov.

O programu Radija SC, više je kazala Irena Čurik: Projekti koje bi istakla u novoj sezoni su slijedeći: RADIO JE BILJKA KOJU TREBA ZALIJEVATI u kojem se radio kao medij personificira. Cilj ovog projekta je izjednačavanje transmitera s identitetom radija koji tradicionalno čine njegovi urednici. Naše je mišljenje da će se uslijed personifikacije samog medija upravo osnažiti individualnost pozicije onih koji taj medij koriste. Nadalje, JAVNE INTERVENCIJE - radio kao angažirani i umjetnički medij koji potpuno mijenja identitet prostor koji zatiče, ne bi li legitimirao svoj vlastiti. U projektu RADIO IDE PREKO SCHENGENA stavljamo mobilnost radija u prvi plan. Radio program kreira se iz uvjetovanosti radijskog okoliša; radio-putopisi i propitivanje mogućnosti medija da se emitira disperzivno, a ne uobičajeno s dogovorene, fizičke pozicije gdje su postavljeni radio transmiteri. Ovaj projekt tako za svoje primarne, studentske korisnike znači zaokret u shvaćanju popularne maksime: djeluj globalno, misli lokalno. I posljednje RADIO KAO IZVEDBENI I UMJETNIČKI MEDIJ- realiziranje umjetničkih projekata u radijskom mediju; radijski prijenos kazališnih predstava koji je Radio SC započeo već prošle sezone, a s tim nastavlja i dalje, zaključila je Čurik.


Žene biraju!

Moć odlučivanja o pobjednicima na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu, koji traje od 19. do 25. listopada, je isključivo u rukama žena, od kojih su neke i same pobijedile na nekom od prošlih izdanja festivala.

Žiri igranog natjecateljskog programa 6. ZFF-a čine Marit Kapla, direktorica Göteborg Film Festivala, Šejla Kamerić, redateljica kratkog pobjednika 5. ZFF-a 'Šta ja znam' i Nadine Luque, britanska producentica, direktorica Film Business School, London.

O pobjednicima u dokumentarnoj sekciji natjecateljskog programa odlučiti će Dana Budisavljević – redateljica, producentica, suosnivačica producentske kuće HulaHop, Avishag Leibovich – redateljica filma 'Dijeta Liebovicha', ZFF 2006. i Saša Vojković – redateljica, profesorica na ADU, Zagreb.

Sara Hribar, redateljica prošlogodišnjeg pobjednika u kategoriji Kockice 'Pusti me da spavam', filmska kritičarka Diana Nenadić i glumica Nataša Janjić odabrat će pobjednika u kategoriji programa debitantskih hrvatskih igranih filmova Kockice.

"I AM 1984" u Parizu

Predstava "I AM 1984" u izvedbi Barbare Matijević bit će krajem listopada izvedena u pariškom muzeju Jeu de Paume.

U sklopu programacije u kojoj performativne i interdisciplinarne prakse igraju veliku ulogu, ove je godine Muzej Jeu de Paume u Parizu pozvao Les Laboratoires d'Aubervilliers da predlože seriju intervencija umjetnika po svom izboru.

Selekcija Les Laboratoires d'Aubervilliers obuhvaća izvedbe unutar polja vizualnih umjetnosti, plesa, književnosti i kazališta. Zajedničko im je to što si prisvajaju različite specifične reprezentacijske forme, kao sto su konferencija, sudski slučaj, pripovjedanje, posjet s vodičem, utakmica, politički govor, itd.

Prva u nizu je predstava I AM 1984 autora Giuseppea Chicoa i Barbare Matijević nastala u koprodukciji k.o./kombiniranih operacija i zagrebačkog ZKM-a. Predstava će biti izvedena 31 listopada  u Place de la Concorde u Parizu.

"I AM 1984" je pseudo-znanstveno putovanje kroz 1984. godinu koje iz perspektiva različitih realnosti, tj. različitih nivoa fikcije – od događaja iz nacionalne i svjetske povijesti preko znanstvene fantastike, filmova i 3D animacije, te virtualnih svjetova interneta i video igara, između ostalog postavlja i sljedeća pitanja : koja je veza između osmijeha Mona Lise i cereka Mickey Mousa? I između cereka Mickey Mousa i krvoločne grimase Pac-Mana? I između Pac-Mana i...krugova Olimpijskih igara? 

Novo izdanje Meandra

U nakladi Meandar/Meandarmedije izašla je nova knjiga. Radi se o prijevodu magistarskog rada Sanje Muzaferije “Od kiča do Campa (Strategije subverzije)”.

Knjiga elaborira koncept Campa istraživanjem njegovih brojnih aspekata, uz razmatarnje srodnog, ali opet vrlo različitog koncepta kiča.

Sanja Muzaferija u medijima djeluje od ranih osamdesetih, pa su danas iza nje tisuće novinskih članaka i intervjua, ali i stručnih tekstova objavljivanih u Republici i Hrvatskom filmskom ljetopisu. Karijeru je započela u Studentskom listu pišući ponajviše o kazalištu, ali i kulturi općenito. Kasnije je desetak godina radila u uglednoj ženskoj reviji Svijet surađujući i u ostalim izdanjima tadašnje kuće Vjesnik, kao što su Start i Studio. Stekla je i iskustvo u televizijskom mediju gdje je, između ostaloga, autorski surađivala s Daliborom Martinisom u emisijama Fluid i Radar. Neko vrijeme radila je u legendarnom podlistku  Nedjeljne Dalmacije, Profil.

Interes za estetiku vodio ju je od kazališta preko mode do filma, a 1995. osvaja prestižnu britansku Chevening stipendiju i odlazi na magisterij iz Medijskih studija na Sveučilište Sussex. Nakon toga, još jedna stipendija, Ron Brown, i gotovo dvogodišnji boravak u Bostonu, SAD, gdje je studirala, a potom i asistirala na nekoliko kolegija u okviru Filmskih studija Sveučilišta Boston. Ondje je surađivala s Rajkom Grlićem na višestruko nagrađivanom CD-Romu How to Make Your Movie. Kraće vrijeme predavala je na Harvard Film Archive-u, da bi se po povratku u Zagreb zaposlila kao zamjenica glavne urednice u hrvatskom izdanju Cosmopolitana, a kasnije kao glavna urednica časopisa Gala Style. Godine 2004. u izdanju Profila objavila je prvu hrvatsku coffee-table knjigu Sretni stanovi koja je postala bestseller. Za sebe kaže da je zaljubljenica u "estetiku, teoriju, ali i novinarsku i uredničku praksu".


Kakva je moguća uloga i značenje Campa u društvima koja se proteklih desetljeća radikalno suočavaju s izazovima nejasno konceptualizirane modernizacije u doba globalizacije, a tradicijski imaju drugačije odnose prema muško-ženskim odnosima, homoseksualnosti, drugačije konvencije odijevanja, stilove ukrašavanja i ponašanja?Temeljno pitanje kojim se u svojoj knjizi bavi Sanja Mu-zaferija - može li Camp još uvijek djelovati politički subverzivno - itekako je važno. Izvučen iz ekskluzivizma gay kulture/senzibiliteta, može li pojam Campa pomoći subvertiranju ne samo prevladavajućih konstrukcija spolnih ideniteta već i svakoga društvenog esencijalizma (roda, nacije, rase, klase...)? U doba opće kulturalizacije, podvođenja svih društvenih i političkih problema pod kulturalne maske, i priča o Campu ponovo postaje važna kao dio jednog od ključnih problema progresivno angažirane teorije: kako estetika/estetsko može djelovati politički? Naravno, bilo bi preuzetno očekivati cjelovit odgovor na takva pitanja od jedne ovakve knjižice, ali i postavljanje pravih pitanja i njihovo uvođenje u javni prostor već je važan početak.

- Dejan Kršić iz pogovora


www.meandar.hr




Otvoren 29. Salon mladih

Na često postavljano pitanje o smislu i nesmislu Salona mladih posjećenost subotnjeg otvorenja možda je najbolji odgovor.

Puno prije 20 sati kada su se vrata HDLU-a trebala otvoriti, gužva je već zavladala prostorom ispred ulaza. Iščekujući otvorenje, razgovori okupljenih pokazali su da je interes za izložbu velik bez obzira ima li po njihovom mišljenju salonsko predstavljanje mladih umjetnika nekog konceptualnog rezona ili ne. Uostalom, kako je kustosica Salona Antonija Majača i sama naglasila – to je na kraju krajeva samo izložba. I to dosta uspješna, mogli bismo zaključiti prema gužvi na otvorenju.

Zapravo, od subotnjeg odlaska na Salon nitko nije mogao očekivati puni doživljaj izložbe, ona je jednostavno prevelika da bi se svim izloženim radovima posvetila jednaka pažnja prilikom samo jednog posjeta. Od stvarno zainteresiranih ona će u narednih dvadesetak dana zahtjevati uzastopne pohode ka "Džamiji" stoga je njeno otvorenje za sve nas predstavljalo samo uvodno upoznavanje sa sadržajem kojem ćemo tek naknadno dubinski pristupiti. Primjerice, Arhiv neposluha Marca Scotinija – ogroman rad koji bilježi umjetničke izraze protivljenja po cijelom svijetu – sam je po sebi već velik zalogaj za zaseban posjet, a da ne govorimo o svim video i dokumentarnim radovima koji svi zaslužuju jednaku koncentraciju. Neki se pak drugi radovi, poput crteža kosovskog umjetnika Jakupa Ferrija ili serije slika slovenskog Janeza Janše, odlikuju jednostavnošću i direktnim upiranjem prsta u problematiku, stvarajući tako savršenu ravnotežu sadržaja. No, čak niti radovi jednostavnijeg izložbenog izraza nisu od posjetitelja dobili zasluženu pažnju jer subota je unutar zidova HDLU-a ipak bio dan mnogih susreta i ugodnog druženja. Zato vas još jednom pozivamo da posjetite ovogodišnji Salon mladih i uvjerite se u to radi li se zaista o revolucionarnom salonu. 

Modernizacija splitske jezgre

Čini se kako će mnoga pitanja koje muče stanare užeg splitskog centra uskoro biti riješena. Naime, u tijeku je izrada projekta koji bi Peristil i Dioklecijanovu palaču adaptirao u skladu s recentnim kretanjima na domaćoj i stranoj arhitektonskoj sceni.

Je li riječ o devastaciji starogradske jezgre ili naprosto o nužnoj modernizaciji centra grada, na kraju će prosuditi sami građani Splita, no projekt je već u svojoj idejnoj fazi zainteresirao cijenjene ruske investitore. Naime, projekt u izradi studija Majorian produkcija predviđa gradnju suvremenog objekta na čak pet etaža koji bi suvremenim materijalom i sadržajima osuvremenio izgled i društveni život Splićana. Stakleni objekt unutar Peristila sadržavao bi veliki supermarket u prizemlju, prodavaonice i ugostiteljske objekte na tri etaže te elitne dvoetažne stanove u samom srcu Dioklecijanove palače.

Projekt bi jednim udarcem mogao riješiti nekoliko problema. Prije svega tu je pitanje rasute gradske dinamike koju Stakleni Peristil rješava okupljanjem različitih sadržaja u jedinstvenom prostoru, od ugostiteljskih objekata, megamarketa i igraonica za djecu do butika, luxury tobaccoa, drogerije i wellnessa. Također, projekt bi jednom zauvijek riješio i vječiti problem prometa u centru grada. Ulica kralja Zvonimira nastavila bi se preko Rive sve do ulaska u substrukciju Dioklecijanovih podruma koji bi bili adaptirani u podzemnu garažu sa 120 parkirnih mjesta za stanare i građane. Na taj bi se način kvalitetno rješilo ključno pitanje kroničnog nedostatka parkirnih mjesta u najužem gradskom centru. Riva bi se također trebala prilagoditi vezovima za megajahte, a prekrivanjem otvorenog krovišta Vestibula dobija se prostor za izradu heliodroma.

Uskoro očekujemo više detalja o cijelom projektu kao i reakciju građana. Do tada više informacija potražite na www.stakleni-peristil.com

BADco. u Grazu

Praizvedbu svoje nove predstave "1 siromašan i jedna O" BADco. će izvesti na festivalu Štajerska jesen u Grazu.

Predstava u režiji Tomislava Medaka i Gorana Sergeja Pristaša okuplja pravi dream team naše nezavisne scene. U njoj kao autori i izvođači nastupaju Pravdan Davlahović, Ivana Ivković, Aleksandra Janeva Imfeld, Ana Kreitmeyer, Nikolina Pristaš i Zrinka Uzbinec. Scenu je radio Slaven Tolj, video Ana Hušman, a zvuk Ivan Marušić-Klif.

Evo što o predstavi kažu sami BADco. -

- U predstavi 1 siromašan i jedna 0 vraćamo se na prizorište prvog filma - Izlazak radnika iz tvornice Lumiere - na tvornička vrata. Prve snimljene pokretne slike prikazuju radnike kako napuštaju radno mjesto. Prelazak radništva iz mjesta industrijskog rada u svijet filma: tu započinje problematičan odnos filma i prikazivanja rada.

Od svojih početaka film teži izostavljati iz kadra manualni rad, fokusirajući se na atomizirane priče pojedinih radnika nakon što napuste svoje radno mjesto: njihove romanse, njihove prijestupe, njihove sudbine u vrtlogu svjetskih događanja. Film počinje kada rad skonča.

Polazeći od tih prvih pokretnih slika 1 siromašan i jedna 0 preispituje različite načine napuštanja rada. Što se događa kada nas savlada umor? Kada se iscrpi naš rad? Što dolazi nakon rada? - Još više rada? Što se dogadja kada rada ponestane, kada se tvornica zatvori, radnici uđu u štrajk ili postanu nezaposleni? Koje su poveznice između povijesti suvremenog plesa i povijesti postindustrijalizacije?

1 siromašan i jedna 0 je predstava iz dva sloja: dok izvođači pred publikom izlažu različite načine rasapa subjekta rada, publika biva uvučena u proces preobrazbe: iz popularnog medija kina u politički teatar populizma. Teatar iscrpljen u pokretnim slikama, slike iscrpljene u teatru pokreta. Perspektiva se mijenja.



www.badco.hr

www.steirischerherbst.at

www.sczg.hr

Osniva se Zbor pritužbi Zagreb

Nitko ne voli slušati pritužbe, te stalne izraze nezodovoljstva. Kuda god se okrenemo, konstantno netko gunđa oko nečega. Ne čudi stoga što se sve češće i mi sami susprežemo od izražavanja vlastittog nezadovoljstva. No, možda ako se svi udružimo i svoje pritužbe zborno otpjevamo – možda nas netko i čuje.

Nema ljepšeg oblika borbe od pjesme. Pogotovo kada se radi o borbi protiv stvari koje vam narušavaju svakodnevicu, svih onih sitnica koje vas mogu u trenu izbaciti iz takta i dovesti vas do stanja u kojem jedva da i prepoznajete sami sebe. No, pjesma je dokazano sjajan medij da se iz sebe izbaci ono najgore, ono čega se i sami često znamo posramiti.

Upravo je to potaklo umjetnicu Tellervo Kalleinen i njenog supruga Olivera Kochta – Kalleinena da pokrenu umjetnički projekt Zbor pritužbi. Nakon što su obišli gotovo cijeli svijet i pritom se uvjerili kako bilogdje na svijetu ljudi jednako vole i žele izraziti svoje nezadovoljstvo, Zbor pritužbi ovoga puta okupljaju u Zagrebu i zato pozivaju sve Zagrepćane da se tuže zbog svega što žele i da pjevaju o svojim pritužbama naglas sa svojim bližnjim tužbenicima. Skupljene pritužbe imaju raspon od svakodnevnih pritužbi do važnih globalnih pitanja. Sve što smeta građanima grada Zagreba je koristan materijal. Prvi sastanak je 18. listopada u 10 sati u klubu Mama, a voditeljica zbora je Lidija Dokuzović, pjevačica grupe Afion i voditeljica Lezbora.

Zagrebačke pritužbe se mogu poslati na e-mail zborprituzbizagreb@gmail.com ili objaviti na blogu http://zborprituzbizagreb.blog.hr.

Zagrebački Zbor pritužbi organiziraju [BLOK] i KONTEJNER.



Novi društveni centar u gradu

Ovoga se vikenda otvara novi prostor u Zagrebu. Riječ je o bivšem kinu Mosor čije je prostorije preuzela Platforma 9,81 u suradnji s još nekoliko organizacija poput udruge Tur-bina ili Pravo na kvart.

Bivše kino Mosor u Zvonimirovoj ulici pretvoreno je u društveni centar u kojem će se svake subote održavati koncerti, promocije, projekcije, performansi i izložbe. Na ovu su se akciju predstavnici organizacija odlučili potaknuti nedostatkom prostora u gradu, a u kojem bi se mogli predstavljati mladi i neafirmirani glazbenici i umjetnici. Subotnje otvorenje započet će predstavom Saturnalije u izvedbi O.Š. "S.S. Kranjčević", a nastavit će se izradom grafita, plesnom točkom plesnog studija Atomic Dance Factory, video projekcijama dokumentarnog filma Stara škola, premijerom filma Slatko – Gorko te koncertom zagrebačkih bendova Phantasamgoria i Motus i slovenskog Dance Mablita.

Studio Cuculić dobio Zlatnu medalju u Ljubljani

Kreativni studio Cuculić nagrađen je zlatnom medaljom za rad “40ak listova papira” na 21. BIO u Ljubljani.

Na otvorenju 21. Bienala industrijskog dizajna, u Muzeju arhitekture u Ljubljani, studio Cuculić je nagrađen zlatnom medaljom u kategoriji vizualnih komunikacija za grafičko-pjesničku mapu naziva 40ak listova papira. Nagrađeni rad nastao je u suradnji s tvrtkom Igepa-Plana Papiri i mladim dramskim piscem Dubravkom Mihanovićem. Projekt je ove godine već nagrađen prestižnom međunarodnom nagradom SIA – Summit International Awards (Portland, Oregon / SAD) i počasnim priznanjem na 10. Međunarodnoj izložbi grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija ZGRAF u Zagrebu.

Bienale industrijskeg oblikovanja je velika međunarodna izložba industrijskog dizajna, vizualnih komunikacija i konceptualnog dizajna. Izlošci koji su prikazani pažljivo su odabrani i kritički ocijenjeni od strane nezavisne međunarodne komisije. 21. BIO uključuje radove iz osamnaest zemalja: Austrije, Belgije, Brazila, Hrvatske, Češke, Njemačke, Mađarske, Irana, Italije, Japana, Makedonije, Portugala, Slovačke, Slovenije, Švedske, Turske, Velike Britanije i SAD-a.

Međunarodni žiri koji čine Iva Babaja (Hrvatska), Vivian Cheng Wai Kwan (Hong Kong), Paulo Maldonado (Portugal), Victor Margolin (SAD) i John Valcke (Belgija) dodijelio je dvije nagrade hrvatskim predstavnicima: zlatnu medalju studiju Cuculić i počasno priznanje Nedjeljku Špoljaru za seriju plakata.

Sa stručne strane gledano, prestižu ove nagrade pridonosi činjenica da je od ukupno dvije zlatne medalje na Bienalu, jedna dodijeljena studiju Cuculić i to od žirija čiji je član Victor Margolin, pionir teorije dizajna.



www.studio-cuculic.hr

Predstava Ogoljeno gostuje u Koreji

U sklopu svoje svjetske turneje, Zagrebački plesni ansmbl će s predstavom “Ogoljeno/Stripped” koreografkinje Snježane Abramović, gostovati i na korejskom CIDance festivalu.

Gostovanje u Koreji tek je dio svjetske turneje koju Zagrebački plesni ansambl planira za ovu godinu, no sudjelovanje na CIDance festivalu već je i samo po sebi pokazatelj pozicije koju taj ansambl danas zauzima u svijetu suvremenog plesa.

Naime, CIDance festival je od 1998. godine, kada ga je osnovao CID-UNESCO kao mjesto na kojemu se korejski ples predstavlja svijetu, ali i svjetski plesni trendovi korejskoj plesnoj sceni, izrastao u značajan umjetnički događaj. Svake godine on privlači sve veći broj plesnih stručnjaka i programatora, na njegovim dosadašnjim izdanjima nastupila su brojna renomirana svjetska imena, a broj gledatelja s godinama je narastao i do impozantnih 15 tisuća. Njegov umjetnički direktor Lee Jong-Ho prošle je godine od francuskog Ministarstva kulture dobio priznanje Ordre des Arts et des Lettres za doprinos plesu i međunarodnoj kulturnoj suradnji. Zbog svega nabrojanog, uvrštanje predstave Ogoljeno/Stripped u ovogodišnji program festivala veliko je priznanje i za zagrebački ansambl i za ZKM kao producenta predstave.

Nagrade 25 FPS-a

Dodjelom festivalskih nagrada završio je četvrti 25 FPS, Festival eksperimentalnog filma i videa.

Svaki član žirija dodijelio je svoj Grand prix:

Ivan Ladislav Galeta:

Grand prix: Under Construction, Zhenchen Liu
Posebno priznanje: Bildfenster / Fensterbilder, Bert Gottschalk

Jurgen Reble:

Grand prix: De dentro, Peter Conrad Beyer

Brent Klinkum:

Grand prix: Loudthings, Telcosystems
Posebno priznanje: Kempinski, Neil Beloufa

Žiri filmskih kritičara donio je jednoglasnu odluku i dodijelio Nagradu filmske kritike filmu Johanna Lurfa Vertigo Rush.

Fuji nagradu za film Ručak Ane Hušman dodijelila je Udruga za audiovizualna istrazivanja 25 FPS.

I konačno nagradu publike dobio je Juhnanako no kuhan to ippiki no ujimushi de kohseisareta sakuhin Isamua Hirabayashija









Futurizam Dana Okija u Stockholmu

Naš multimedijalni umjetnik Dan Oki izlaže svoju instalaciju u sklopu grupne izložbe novih medija "Beyond Future" koja se održava u Mjean Labs - Galeriji Kraljevske akademije za umjetnost u Stockholmu.

Izložba je inspirirana raznim pogledima i pretpostavkama o neizvjesnoj budućnosti. Bilo da je riječ o umjetnicima koji su svojim dijelima izražavali svoju viziju budućnosti ili autorima znanstveno-fantastičnog žanra, izložba budućnost tretira kao osnovni pokretački motiv cijelog ljudskog roda. Put u nepoznato pojavljuje se kao neusporediv poticaj za kreativnost i promišljanje i tu umjetnici zauzimaju ulogu koja često prethodi znanstvenim postignućima.

Američki je SF pisac Bruce Sterling izjavio kako je umjetnost uvijek barem pet godina ispred znanosti, a 5-kanalna instalacija našeg Dana Okija u tu se koncepciju savršeno uklapa. NJegova instalacija Oxygen 4 premijerno je prikazana na ARCO Art Fairu  u Madridu 2006. na poziv kustosice Karin Ohlenschlager iz MediaLaba Madrid.

Njome nam Oki priča priču o fiktivnom astronautu i njegovom životu na Zemlji nakon povratka iz svemira. To je dekonstruirana priča o budućnosti i otuđenosti.

Na izložbi su prikazani i radovi Kuba Bakowskog, Boryane Rossa & Ultrafutura i Georgesa Meliesa.

www.mejanlabs.se

Hrvatski autori na izložbi moderne Hladnog rata

Djela iz fundusa Muzeja suvremene umjetnosti uvrštena su u izložbu "Cold War Modern: Design 1945 – 1970“ koja je otvorena ovih dana u londonskom Muzeju Viktorije i Alberta.

U tom prestižnom Muzeju izloženi su radovi iz ciklusa Autoput iz 1950. godine koje zajednički potpisuju Ivan Picelj, Zvonimir Radić, Vjenceslav Richter i Aleksandar Srnec.

Riječ je o "perspektivama“ odnosno nacrtima u kombiniranoj tehnici kolaža i tuša izrađenima za izložbeni postav izložbe Autoput održane u ljeto 1950. godine u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu kojom se promovirao autoput Bratstva i jedinstva.

Izložba Cold War Modern: Design 1945 – 1970 (Hladnoratovski modernizam: dizajn 1945. – 1970.) tematizira ulogu dizajna tijekom hladnoratovskog razdoblja obilježenog tjeskobom, ali i određenim optimizmom. K tomu, izložba istražuje kako se dizajn mijenjao pod ideološkim pritiskom kapitalizma i komunizma, utrke u naoružanju i naravno svemirske utrke odnosno međunarodnih težnji k modernitetu.

U izložbenom fokusu nalaze se djela nastala između 1945. i 1970 godine iz SAD-a, bivšeg Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke i Jugoslavije te Poljske, Italije, Francuske, Istočne i Zapadne Njemačke, Kube i Velike Britanije.


Više informacija možete potražiti na:

 http://www.vam.ac.uk/exhibitions/index.html





Mate Škugor i Dijana Lakuš na RegiON-u

Voditelj Muzičkog salona Kulture promjene Studentskog centra, Mate Škugor i Dijana Lakuš iz organizacije Radar festivala hrvatski su predstavnici na Međunarodnoj muzičkoj konferenciji RegiON koja se održava u Budimpešti od 25. do 28. rujna.

Konferencija će okupiti više od 130 profesionalaca iz 25 zemalja. Cilj konferencije je poboljšati kulturnu suradnju između zemalja središnje i istočne Europe te pružiti bolji uvid u muzičko stvaralaštvo. Konferencija je zamišljena kao kreativni skup pa će sudionici biti podijeljeni po tematskim grupama , koje će raspravljati o razmjeni na području muzike, izazovima i potencijalima suradnje između Istoka i Zapada, digitalizaciji muzičke produkcije, muzičkoj edukaciji i razvoju talenata, umrežavanju klubova, koncertnih agencija te festivala.

U organizaciji Music Export Hungary (http://www.mxh.hu), najavljeno je sudjelovanje muzičkih menadžera, predstavnika agencija, organizatora programa kulturnih institucija i koncertnih prostora kao i mnogobrojnih novinara, koji će sudjelovati u interaktivnim radionicama.

Na konferenciju su pozvani predstavnici iz Austrije, Belgije, Bugarske, Hrvatske, Češke, Danske, Finske, Francuske, Njemačke, Grčke, Islanda, Italije, Latvije, Litve, Norveške, Poljske, Portugala, Rumunjske, Srbije, Slovačke, Slovenije, Švedske, Velike Britanije i Nizozemske.

Jedan od ključnih segmenata konferencije je i omogućavanje međunarodnim muzičkim profesionalcima stjecanje dubljeg uvida u raznovrsnost muzičke produkcije u regiji , pa će usporedno s konferencijom biti organiziran i Central Eastern European Club Showcase Festival, koji će biti održan u dva kluba u Budimpešti (Take Five i Corvinteto), kao i u klubovima još nekoliko partnerskih gradova u Mađarskoj.

Službena web stranica konferencije je http://www.regionconference.com


Izložba Renate Poljak u New Yorku

Od 26. rujna u njujorškoj će galeriji Art in General biti izloženi radovi naše umjetnice Renate Poljak. Na otvorenju izložbe "Ruta and the Monument" bit će prikazan i istoimeni film iz ovogodišnje produkcije Hrvatskog filmskog saveza.

Ruta i spomenik je film koji govori o Holokaustu, te spomeniku koji je podignut u Berlinu u znak sjećanja na žrtve. Pristup samoj temi je jako zanimljiv i iliričan iako govori o jednoj teškoj temi. Za sve nas kojima je teško ako ne i nemoguće doći u New York na otvorenje izložbe, film je moguće pogledati u Zagrebu u sklopu festivala 25 FPS. Film će naime biti prikazan u subotu, 27. rujna u 16 sati u sklopu posebnog programa Focus on Croatia.

Izložba će biti otvorena od 27 rujna do 13 prosinca, a više možete pročitati na http://www.artingeneral.org/events/895

Besplatan zbornik nove europske drame

Spremno je 8. izdanje zbornika "European Theater Today: The Plays" u kojem je svoje mjesto našlo i troje hrvatskih autora.

Među 126 dramaturških tekstova iz čak 41 zemlje, našli su se tekstovi Tene Stivičić (Krijesnice), Ivane Sajko (Arhetip: Medeja/Žena-bomba/Europa) i Ivice Prtenjače (Nedjeljni ručak). Zbornik je dostupan na CD-ROMu i u formi PDF dokumenta, a ono što je ugodno iznenadilo sve ljubitelje europskog kazališta odluka je izdavača - Europske kazališne konvencije (European Theatre Convention)- da ga ponudi i na posve besplatan download na adresi:

www.etc-cte.org/european_theatre_today/edition_curr.php

SC traži partnere

Studentski centar i Kultura promjene više ne mogu sami. U nedostatku sustavnog ulaganja u kulturu i objekte centra, SC traži nove partnere i sponzore van gradskog okvira.

Još od lipnja, na pročelju SC-a stoje plakati kojima Studentski centar i Kultura promjene ukazuju na to da traže sponzora. I to ne samo programskog sponzora već ozbiljnog i situiranog partnera koji bi bio spreman uložiti i u kulturne programe SC-a i u njegove  objekte.

Kao krovna edukativna i kulturna studentska institucija, Studentski centar i Kultura promjene zaslužuju, kako sami kažu, bolji financijski tretman. U kojoj su mjeri naši vapaji shvaćeni ozbiljno ili olako nije nam poznato,no za sada da nam se još uvijek gotovo nitko nije javio.

Sve to dovodi do zaključka da pravi potencijal Studentskog centra i njegove ponude još uvijek nije prepoznat. Razlog tomu također se ne zna jer svi su programi SC-a, tj. Kulture promjene, unazad nekoliko godina iznimno kvalitetni i posjećeni. Svi prostori SC-a (Teatar &TD, MM Centar, jedna od najljepših starih zagrebačkih kino dvorana - Kino SC i njegovo veliko predvorje, Galerija SC, Klub SC-a, dvorana PAUK, Kino Forum, a u najavi je i temeljna obnova prekrasnog Francuskog paviljona) u funkciji su i iz mjeseca u mjesec, a svojom raznolikom ponudom i prihvatljivim cijenama privlače sve više oduševljenih posjetitelja.

Festival ZGetno, novi repertoar Teatra &TD, redovan koncertni program Muzičkog salona, likovni program Galerije SC-a, deveto izdanje Not Only JAZZ festivala, peti Velesajam kulture te deseto izdanje festivala Žedno uho, najbitniji su projekti ovosezonske ponude Kulture promjene. Masovna proizvodnja komercijalnog pristupa nije smjernica Kulture promjene i kao takva se uspijeva nametnuti u moru trivijalne ponude čija je osnovna zadaća podilaženje publici. Bilo bi zaista tužno da cijeloj toj stvari i svem u nju uloženom trudu, kao konačni sudac presudi novac.



Otompotom ljeto je službeno gotovo - dio drugi

Epizoda dva Otompotom putešetvija. Zlarin! Škoj! Otok! Pa Pula...

Bili smo razdvojeni predugih tjedan dana i… evo ga! Zlarin! Škoj! Otok! Trio, klapa, mi… Slave, Ivo, Klepac… I sve ispočetka. Tjedan dana gušta, mira, malog, ali dobrog, Vuneni, judi, konoba Pod lerojen, trg Pod lerojen, Klepac (165 m), mali Klepac (150 m), vino, nikad tako hladno more... i Zlarinska štipalica!

Koji j*!@#i projekat smo napravili! Pa kad neće nitko drugi, a ono se onda moramo malo i sami pohvalit (nije šala, ozbiljno!)! Tri dana kucanja od vrata do vrata, bevandica s domaćinima u svakoj trećoj kući prvi dan pa štorija, pa sljedeća kuća... drugi dan hladno otrežnjenje kako takvim tempom nećemo stić proć najavljenih nam 450 kuća i tada pade odluka... ovo nema smisla! Bevanda otpada! Odsad samo brzo i žestoko! Dan dva: kucanje, pa štorija, brzo i žestoko, sljedeća kuća... Lelujavo i pripito dan završavamo u župnom dvoru gdje, nakon arhiviranja prikupljenih kvačica od župnika, legendarnog Don Spomenka, istom u polusatnom monologu, objašnjavamo smisao postojanja i učimo ga njegovom poslu brzo pričajući i istovremeno se ispričavajući kako nemamo vremena te da ćemo ovo brzo izdrefilirat pa idemo dalje.

"Sreća je samo privid. Zapravo, zbog rastanka, plaču u dubini svojih čistih duša."

Završili smo na nekom oproštajnom partiju u nekoj kući, uzeli štipaljku, popili pet litara vina, pojeli što je bilo, neke kobase I alkoholne želee pa nastavili piti, otišli u kino raditi transparente za dječju predstavu u petak, pa pit pod Leroj... a u četvrtak, na jutarnjoj kavi, panika! Imamo 150 kuća, a jos ih je ostalo 200! A u dva treba počet slagat izložbu, otvaranje je u osam! Majko mila! Trk po kalama, razdvojili se i kucamo svaki na svoja vrata! Dobar dan, večeras radimo izložbu Zlarinska štipalica u sklopu koje ćemo... dogovor o tome kako ništa ne pijemo trajao je dvanaest minuta. Do prve ponude. Samo malo. Da pozovem svoja dva suradnika na izložbi. Hej momci! Dođite malo!. Brzo i zestoko... ča reć’. Imali smo sreće što je pola kuća u centru napušteno, što smo projekt prilagodili i prikazujemo samo kuće u kojima su nam otvorili vrata. U tri sata, pijani i do tad već i potpuno razdvojeni jer smo se rastrčali i po različitim kvartovima, nalazimo se i ustanovljujemo da smo gotovi!!! Jupi jupi jejijej! Sad možemo napokon popit tri velike bevande. Ali avaj! Zapili se mi!

"Dubleri. Trojka je na bevandi u Fingacu."

Trk do kina jer tamo su nam sve stvari, projektor, konopi, konstrukcija za izložak... Kino je zaključano?! Gdje je ključ?! Kod Petrinog momka! A di je Petrin momak? Di je Petra? Kad smo sve probleme rješili, otvorili vrata kina, nabavili konstrukciju za izložbu i dobili projektor mogli smo započeti sa izvedbom izloška. Htjeli mi to ili ne, ostalo nam je samo dva sata do otvaranja. Slave slaže projektor i priprema projekciju, a Ivo i Klepac vezuju konope, raspakiravaju šćipavice (na Zlarinu su šćipavice s posebnim naglaskom op.a) i gledajući u detaljno iscrtanu i obilježenu, ali od znoja u zadnja tri dana i poluobrisanu kartu, postavljaju kvačice svaku na svoje mjesto (jedna štipaljka - jedna kuća). Gotovi u 15 do 8 savršeno tempirano. 15 minuta prije otvaranja. I točno kad je projektor odlučio da mu je dosta za danas. Arrrgghhh!

Dječak od kojih deset godina nas je, nakon naših 15 bezuspješno ulupanih minuta, posramio, sredio situaciju i tad je sve moglo početi. Prvo su stigli klinci s probe za predstavu sutra. I to u velikom broju, valjda im je režiserka Petra naredila da dođu zbog onih transparenata. Pedesetak klinaca oko izloška, a svaka štipunica pridržava kartolinu sa potpisom, adresom ili nekim podatkom donatora (ispunjavali su ih prilikom primopredaje). I svatko želi naći svoju. Gdje li je? Koju li smo ono dali?

A tad su se pojavile bake i didi. Pridruživši se djeci, počeli su prekapati po konopima trazeći svoju kuću. A kad bi je našli, bez obzira na uzrast, počeli bi vikati: Evo je! Naša/Našla san!. Sreći nije bilo kraja. Vidjevši što se događa, osjetivši nevjerojatno pozitivnu energiju te shvativši što smo u zadnja tri dana zapravo napravili i kako to izgleda u konačnici, kustosicama Petri i Marini je zaigrao ogroman osmjeh na licu, počele su pljuštati pohvale sa svih strana, kao: Ovo je nešto najljepše i najtoplije što sam ikad vidjela!, pa Zar je ono ...? Pa on/ona nikad ne izlazi iz kuće. Kako ste ih nagovorili? Nevjerojatno!… I tako se valjalo i smjenjivalo mnoštvo pa kako bi netko pogledao i odmakao se od konopa tako bi druga dva već kružila okolo i tražila svoj izložak.

"Ovo je nešto najljepše i najtoplije što sam ikad vidjela!"

U devet smo pukli projekciju svojih filmića u kinu pokraj trga I izašli van blesavo se smješkati jedan drugome. Nakon sat vremena projekcija više nitko nije bio ravnodušan. Večer koju smo priredili Zlarinjanima jednoglasno je ocijenjena kao prekrasna, nevjerojatna i neviđeno uspješna. Ušli smo u vrlo uski i elitni krug. Stari Zlarinjani su nas primili u svoje društvo. Ivo je otišao u subotu rano. Otompotom, veći od života, došao je do kraja druge etape! Mi ostali, otišli smo tiho, oprostivši se s malobrojnima. Vratit ćemo se.

U tišini Zlarinskog jutra mislili smo da je to to. Da je mjesec dana putovanja, provoda i nezaboravnih ljudi potpisano i zapečaćeno. Da je Otompotom ljeto zaista službeno završeno. Fotografije će biti jedino što podsjeća na nj. Barem dok se ne skupimo za desetak dana na bevandi u Zagrebu. Ljeti mnogo toplijem nego zimi.

Trojac junaka razišao se i svaki je otputovao na svoju stranu svijeta. Ivo, hiperšarmantni slovenac superkulinarskih moći i pogleda koji baca na koljena krenuo je put sjevera, u daleku i hladnu Ljubljanu. Slave, superbrko, bosonog je zaplovio na daleki mu tad jug, u najsvetiju od Svetih Nedjelja, onu na, najčešće suncem okupanom, Hvaru. Klepac je otišao u Zagreb. To je bilo najpametnije čega se mogao sjetiti.

Da nije bilo Pule imali bi pravo. Ljeto bi zaista završilo na Zlarinu. Ali je Luc nazvao Slaveta s idejom da predstavimo radionicu Krojcberg za vrijeme Tu smo tjedna, umjetničke košnice potpore budućem (?) Muzeju Suvremene Umjetnosti Istre. I što? Spakirali se, nazvali Ivu da dođe, Monika I Bruno su bili spriječeni pa smo mi visili s uličnih bandera pjevajući pjesme Zvonka Bogdana. Tri božje čestice. Tako se od sada nazivamo. Tako nam se zove klapa. Može i za svadbe. Oprostili smo se već ranije, više nećemo.

Ma zapravo ipak hoćemo. A dok vi čitate naš tekst, mi ćemo malo gledat u mjesec, zapalit duvan, a onda na spavanje jer nas još uvijek glave bole od jučerašnjih piva. Ili varijanta druga, konzumirat jutarnje kave i večernje bevande, a popodne trzat domaće rakijice. Koji put zapjevat. Tješit jedan drugog kad nam je teško, veselit se kad nam je dobro. Ajd…

Vaš Otompotom!

Ps. Ne treba tražit, treba samo čekat.

Prvi dio putopisa možete naći ovdje.

Putain, c'est chaud! - dio drugi

I ljetu mora doći kraj! Donosimo vam posljednji nastavak strip-avantura junaka poznatijih pod skupnim imenom Otompotom.

Prethodne stripovske zgode možete naći ovdje.

Gradnja u središtu grada svuda je osjetljivo pitanje

Novinarka Barbara Matejčić na kopenhagenskom se slučaju htjela uvjeriti koliko zapravo imamo sličnosti s Europom.

U središnjem dijelu kopenhaške povijesne luke, odmah uz more, ostalo je još samo jedno neizgrađeno zemljište. U blizini Parlamenta i pored Crnog dijamanta, kako je prozvana zgrada proširenja Kraljevske knjižnice, koja oblikovno podsjeća na novu knjižnicu zagrebačkoga Filozofskog fakulteta (ali da ne bismo davali argumente već pokrenutoj priči o zagrebačkom plagijatu, treba reći da je projekt za knjižnicu Filozofskog fakulteta bitno stariji nego što je knjižnica u Kopenhagenu), nalazi se zemljište gdje je nekoć bila Kraljevska pivovara.

Otkako je pivovara nestala u požaru 1960. godine, raspravlja se o tome što bi se tamo trebalo izgraditi jer radi se o osjetljivoj povijesnoj jezgri. U međuvremenu, ta prestižna lokacija služi kao parkiralište.

Prije tri godine zemljište je kupila Realdania, danska investicijska tvrtka koja ima dobar imidž u javnosti jer je čest partner državi u socijalnoj izgradnji i vodi računa o okolišu.



Projekt se priprema godinama

Tvrtka od 2006. godine priprema izradu projekta i to tako što su prvo odabrali šest arhitektonskih ureda, koji su sudjelovali u anketnom natječaju (među njima Herzog i de Meuron te Renzo Piano), te su nakon prvoga kruga ostala tri ureda. S njima su se vodili opsežni razgovori o projektu što je novost u danskoj natječajnoj proceduri. Nakon toga je odabran The Office for Metropolitan Architecture (OMA) slavnog nizozemskog arhitekta Rema Koolhaasa čiji je ured kroz godinu dana zajedno s građanima održavao radionice i razne susrete kako bi se iskristalizirao program buduće izgradnje. I konačno je u travnju predstavljen Bryghusprojektet (Bryghus je pivovara) kojim bi se zapunila praznina, te je od onda pa do ovoga listopada izložen u Danskome arhitektonskom centru.

Na mjestu bivše pivovare bi do 2013. godine trebala biti izgrađena višenamjenska zgrada: tamo bi se smjestilo sjedište Realdanije, Danski arhitektonski centar, stanovanje, rekreacijski i ugostiteljski sadržaji i još neki javni sadržaji, a od projekta se očekuje da definira to područje kao atraktivnu, živu gradsku destinaciju koja će biti urbana pokretačka snaga i aktivno mjesto spajanja grada i stare luke. Na izložbi se tekstualno i vizualno pokušava što vjernije predočiti što će Bryghusprojektet donijeti gradu, a glavnim sloganima se ističe multifunkcionalnost projekta: točka spajanja grada i luke, posla i užitka te susreta građana svih generacija.

Iako investitori ističu vitalnost, raznovrsnost, transparentnost i otvorenost OMA-ine vizije, tako važan projekt u staroj gradskoj jezgri nije mogao proći bez polemika i oponenata pa se u danskim medijima već mjesecima projekt pretresa s raznih strana. Ni sama arhitektura nije ostala pošteđena pa se tako OMA naziva uredom koji svuda projektira isto (pri tom se vjerojatno misli da često miješa različite funkcije kao i na to da neki prijašnji njihovi radovi oblikovno podsjećaju na kopenhaški), te da im je geslo sigurno bilo zadržimo se na neupadljivom i kvadratnom, jer tako Danci vole!



Nizozemac gradi Danski arhitektonski centar

Dovodilo se u pitanje i odluku da Danski arhitektonski centar projektira Nizozemac, iako će DAC zapravo biti smješten u manjem dijelu zgrade. Najčešće se toj novoj masivnoj i staklenoj gradnji zamjera da nastavlja građevinsko nasilje na potezu uz more i da će, ako se izgradi, uništiti najvrjedniju povijesnu i rekreacijsku gradsku zonu. Građani udruženi u Prijatelje zemljišta pivovare nadaju se da su gradska vlast i urbanisti naučili lekcije iz prošlosti i da neće ponavljati pogreške. No, upravo gradska vlast usko surađuje s investitorom i pokušava ishoditi dozvole za gradnju.

Zapravo, događaji koji prate Bryghusprojektet u nekoliko točaka podsjećaju na domaću praksu. Naime, Realdania traži da gradska skupština promijeni urbanističku regulativu, prvenstveno da bi se mogla ishodovati dozvola za gradnju tih dimenzija. To im za sada ne prolazi za rukom s obzirom na to da je otpor građana jak, a Danska je među prvim zemljama uključila javnost u urbano planiranje i razvoj grada.



Sličnosti danske i hrvatske prakse

Prijatelji zemljišta pivovare, koje podržavaju tisuće građana i mnoge nevladine udruge, smatraju da ta lokacija pruža jedinstvenu priliku da se na kanalu stvori javni i otvoreni (dakle, bez gradnje) prostor namijenjen rekreaciji i kulturi. Oni namjeravaju organizirati i međunarodni idejni natječaj, kojim bi se propitalo koje su sve mogućnosti te lokacije.

Naravno, Realdania je odbila sudjelovati u tome natječaju. Oni su svoj već proveli i tvrde da Koolhaasova zgrada uključuje i podosta javnog prostora. Recimo, pješački prolaz u prizemlju, koji je dijelom natkriven zgradom, a dijelom na otvorenom trebao bi služiti kao prostor za koncerte i razne kulturne događaje, dok bi potez uz more također bio namijenjen građanima, među ostalim i kao igralište za djecu. Investitor se također obavezuje da će urediti zelene zone oko zgrade.

Još je godinu dana do planiranog početka gradnje, tako da će rasprave još zasigurno trajati, a bez obzira na to što nam u bitnome mogu zvučati slično kao one oko Cvjetnoga trga, pa možda čak i utješno (u smislu, eto to se događa i u uređenim skandinavskim zemljama), ne trebamo zaboraviti i neke poučke: to da je investitor Bryghusprojektet pripremao dvije godine, i to tako što je u odluke uključio i građane; da se u sklopu izložbe u DAC-u organizirano posjetitelji vode na lokaciju gdje im se objašnjava što bi tu trebalo biti; da je projektom zbilja predviđen neki javni prostor koji se može iskoristiti u bilo koje doba i da su političari itekako obzirni kada razgovaraju s protivnicima projekta.

Ne smatraju ih gomilom bukača, već građanima čije argumente treba saslušati i o njima promisliti, jer im, ako ništa, i o njihovim glasovima može ovisiti politička budućnost.



Stari Salon mladih*

Četrdesetogodišnju povijest Salona mladih određuje inherentni paradoks: što je Salon nastojao biti otvoreniji različitim umjetničkim izričajima te obogatiti svoju ponudu širim spektrom kulturnih noviteta, to je potisnuta realnost njegove demokratičnosti sve više izmicala očitosti.

U Tomislavljevu paviljonu priređena je izložba likovnih umjetnika do 35 godina starosti. Zove se Salon mladih. Da je to izložba mladosti, ne bi se zvala salon, a još manje bi sličila kao jaje jajetu stereotipnim izložbama starijih likovnih umjetnika. Ovim se zapravo još na početku deklariramo za mišljenje da su ovu predstavu organizirali stariji – da umire svoju savjest zato što su okovali čitave generacije likovnih umjetnika u nedorasloj kulturnoj politici. (Elena Cvetkova, Stari Salon mladih, u: Večernji list, 26. 10. 1968.)

Sudeći prema riječima Elene Cvetkove, tada redovne kritičarke Večernjeg lista, kojima započinje, a u istom tonu i nastavlja svoj kritički osvrt na prvi Salon mladih, već je pri samom osnutku brinula očevidnost njegova krivog srastanja, jasna genealoška diskrepancija koju izložba nije uspjela prevladati sve do danas. Premda je 1968. godine kada je Salon mladih osnovan, klima progresivnog političkog događanja studentskih masa nametala nužnost novih modela kulturnih institucija i kulturne politike općenito, inicijativa CK SOH za otvaranjem prostora za umjetničku djelatnost mladih rezultirala je preuzimanjem jednog krajnje tradicionalnog institucionalnog okvira.

U kontekstu šezdesetosmaškog diskursa koji je upravo u bivšoj Jugoslaviji proglašavao novu epohu socijalističke revolucije odnosno zahtjevao reforme u skladu s načelima samoupravljanja, izložbena institucija Salona teško da je mogla signalizirati samoorganiziran istup omladine i studenata. Ima li se na umu da je isto ozračje urodilo otvaranjem studenskih kulturnih centara u većini glavnih gradova republika (SC u Zagrebu, SKC u Beogradu, ŠKUC u Ljubljani, Tribina mladih u Novom sadu itd.) koji će u narednom desetljeću okupljati većinu progresivne kulturne produkcije, i to ne samo studenskih generacija, Salon mladih već se u startu nametnuo kao teško objašnjiv anakronizam.

Čak ako se uzme u obzir da su i studentski kulturni centri, kao izraz liberalizacije kulturne politike, nužno imali ambivalentan status oficijelnog prostora za kulturnu diferencijaciju napredne omladine kojeg državni aparat otvara upravo zato da bi je istovremeno držao pod kontrolom, institucija Salona mladih eksplicitno je davala do znanja da je posrijedi paternalistička gesta države koja je odlučila zbrinuti mlade umjetnike ponudivši im vlastiti salon. Pruženu je ruku inicijativa CK SOH odmah prihvatila, pa je Salon mladih osnovan kao ponosna priredba umjetničke omladine pod pokroviteljstvom države odnosno kao zajednička realizacija CK SOH i ULUH-a, osiguravši pritom i relativno znatnu financijsku potporu (za fond nagrade SKOJ-a koja se za područje likovnih umjetnosti dodjeljivala u okviru novoosnovanog Salona, Jugoslavenska banka za vanjsku trgovinu obavezala se godišnjim iznosom od 150.000 dinara, a Salonu su svesrdno doprinijele i druge perjanice tadašnje hrvatske privrede poput Ine, Plive, Generalturista, itd.)

Premda, dakle, začet u atmosferi bunta prema dominantnim, etatističkim modelima kulturne proizvodnje odnosno izravno potaknut nezadovoljstvom mlade generacije umjetnika koja se smatrala zakinutom u odnosu na povlaštenu kulturnu elitu, Salon mladih, kao prostor koji je bio, da parafraziramo još jednom spomenutu kritičarku, poklonjen umjesto izboren, ni u četrdeset godina postojanja nije uspio realizirati svoj temeljni egalitaristički postulat. Razlog tome, dakako, nisu bili direktni pritisci državnih i strukovnih aparata već ideološka pretpostavka samog izložbenog modela Salona koji od svog osnutka do danas utjelovljuje normu političkog konsenzusa utemeljenog na liberalnom pluralizmu mišljenja i interesa. Drugim riječima, Salon zasnovan na reprezentativnom modelu smotre koja parlamentaristički korektno zastupa interese sviju, zapravo nije egalitaran, nego demokratičan: izložba shvaćena kao objektivni odraz ili izraz pretpostavljene umjetničke situacije, shvaćena dakle kao pragmatična mogućnost nabrajanja unutar zadanog skupa, načelno je inkluzivna što znači da ona dopušta beskonačnu diferencijaciju, ali istovremeno nužno počiva i na nekoj strukturnoj diskriminaciji.

Četrdesetogodišnju povijest Salona mladih određuje tako inherentni paradoks: što je Salon nastojao biti otvoreniji različitim umjetničkim izričajima te obogatiti svoju ponudu širim spektrom kulturnih noviteta, to je potisnuta realnost njegove demokratičnosti sve više izmicala očitosti. Nastojeći biti nepristrano pluralističan, Salon je, naime, propustio biti umjetnički napredan; tijekom četrdeset godina njegova postojanja, avangardna, progresivna umjetnost odvijala se i još se odvija na adresama drugih izložbenih institucija (poput galerija spomenutih studentskih centara) prispjevajući na Salon tek retrogradno – dakako, ne stoga što Salon vremenski "kasni" već stoga što model reprezentativne izložbe ne generira nove, nego prisvaja već postojeći višak kulturne vrijednosti.

Tijekom prvih desetak godina postojanja Salona mladih, taj temeljni antagonizam između salonske i progresivne umjetnosti manifestirao se u prvom redu kao izostanak čitave generacije vezane uz pojavu tzv. Nove umjetničke prakse; kada se na 11. Salonu mladih 1979. natječaj podijelio na tri zasebno žirirane sekcije, otvorivši tako mogućnost konkurencije pod imenom "medijskih istraživanja" (gdje se podrazumijevalo sve od fotografije, filma i videa, preko konceptualne i performativne umjetnosti do stripa i drugih tiskovina), bila je to tek salonska aproprijacija avangardnih umjetničkih praksi kao jednog u nizu umjetničkih opredjeljenja "mladih" čije uvrštenje, međutim, nije dovodilo u pitanje temeljne premise na kojima je počivala salonska umjetnost u cjelini poput, primjerice, diferencijacije umjetnosti na osnovi medija, individualnog autorstva, dobne granice, nacionalne pripadnosti itd.

Događaj koji je prethodio tom prestrukturiranju Salona tj. eksces koji se dogodio na prethodnom, obljetničkom 10. Salonu mladih, pokušao je, naime, učiniti upravo takvu redefiniciju: grupa autora povezanih s Novom umjetničkom praksom prijavila je radove pod uvjetom da se izlože ili svi ili nitko, ne stoga da plasira indivudualne autorske osobnosti, već da upozori na diskriminaciju određene umjetničke prakse te utječe na koncepciju Salona mladih u cjelini. Žiri je tada taj ultimatum, naravno, odbio, budući da je on dovodio u pitanje upravo proklamiranu objektivnost odnosno reprezentativnost uzorka što ga selekcija Salona ispostavlja, da bi se 15 godina kasnije situacija ponovila u vidu povratka potisnute prošlosti: ratne 1992. na 23. Salonu mladih nastupila je grupa Ego East koja je, pozivajući se na kontinuitet umjetničkog i svjetonazorskog opredjeljenja, u prostoru Umjetničkog paviljona uz vlastite radove izložila i radove pionirskih "istraživača medija", prekršivši ne samo kriterij dobne granice, nego i sami tabu demokratičnosti što je utjelovljuje Salon mladih.

Povijest odnosa između Salona i Nove umjetničke prakse samo je egzemplarni slučaj koji ilustrira model salonske izložbene institucije općenito. Uz svega nekoliko svijetlih momenata – poput Nove slike kao jednog od rijetkih fenomena koji je Salon mladih pravovremeno afirmirao (13. i 14. Salon, 1981. i 1982.), ubrojivši tekuću umjetničku produkciju u maticu postmodernih transavangardi; ili eksperimentalnog pokušaja da se Salon izmjesti iz izložbenih prostora i uspostavi kao oblik urbane kulturne svakodnevice (26. Salon, 2001.) - povijest Salona je tužno beznačajna o čemu svjedoči i kontinuirano negativna kritička recepcija koja kroz četrdeset godina nije prestala postavljati pitanja o smislenosti manifestacije, ne ponudivši, dakako, nikakva konkretna rješenja.

Povijesne činjenice, međutim, tek potvrđuju načelni problem: osnovna funkcija izložbe utemeljene na pragmatičnom konceptu neutralnog odslikavanja izvanjske, o izložbi neovisne umjetničke situacije, te samim tim, liberalnom pluralizmu jednakovrijednih umjetničkih opcija, održavanje je postojećih odnosa moći, u svijetu umjetnosti kao i u društvu u cjelini, kako na lokalnoj tako i na globalnoj razini, i kao takva nikako ne može funkcionirati kao oblik (kontra)kulture mladih, što je ipak bila inicijalna pretpostavka njenog osnutka. Dokidanje jednog modela u korist drugog, prije svega je politička gesta koja nameće nove oblike odgovornosti.


* Naslov ovog teksta preuzet je iz istoimenog članka Elene Cvetkove koji je objavljen davne 1968. godine u Večernjem listu.



Otompotom ljeto je službeno završilo (We are!)

Dnevnik kojeg su Otompotom vodili tijekom svoje ljetne turneje, nagnao nas je da još jednom nostalgično progovorimo o minulom nam godišnjem dobu. Njihove dogodovštine donosimo vam u dvije epizode, popraćene i posebno za tu priliku izrađenim stripom.

Osam ujutro četrnaestog sedmog dvijeiosme. Minibus ispred Zagrepčanke. Petorica. Trojica za pisat, dva za pamtit. Pili smo pive, stali dva puta. Pitao je Slave da li ćemo stat na janjetinu, ali nitko se nije javio pa smo u Kocku stigli neočekivano brzo. Ivo sa ženskim šeširom (samo zbog svilene trake), a Klepac s tri dana nespavanja. Dva dana kasnije pridružio nam se i Bruno.

Broj ljudi na splitskoj izložbi iznenadio je samo one dosad neupoznate s neracionalnim šarmom Otompotom furije. Mi smo znali. Energija uložena u organizaciju i ostvarenje skupne izložbe 35 različitih autora, različitih sredstava izražavanja i različitih formata (čitaj težina) morala je rezultirati u najmanju ruku događajem ljeta. A bio je to događaj sezone! Došli su svi. Valjda.

Svima objasniti ideju izložbe Otom R. Otom, prezentacije autora osam dosad održanih umjetničkih radionica Krojcberg u Puli u organizaciji udruga Otompotom i Distorzija, bilo bi nemoguće bez našeg i vina doniranog od strane, toga nesvjesne, Marinove bake. Ljudi se nisu dali doma. Čak štoviše, došli su i sutra. Da nismo odlučili održavat isključivo dvodnevne izložbe došli bi i u petak. Ovako…

"Ove ne znamo. Znači da nisu došli samo prijatelji".


Krenusmo potom na zasluženi odmor na Brač. U malu valu ispod Plive gdje smo proveli tri nezaboravna dana na leđima, s rukama ispod, a zvijezdama iznad glava te pogledom na "ništa kontra" grad. Zvijezde i nevjerojatan mjesec, trava do koljena... I munje. Sve više i sve bliže. Od (pre)velike količine tekućeg goriva pogled malčice mutan, ali misli vrlo jasne. Do pasa u moru, sjedeći na pješčanom dnu, raspravljajući o tome da li bježati ili ne pred očito vrlo brzo pristižućom ljetnom olujom. A onda je bilo prekasno. Kiša, otvoreno nebo, zima,… potjeraše nas natrag u srce Dalmacije. Ispostavilo se to prstom sudbine, početkom jezgre Otom R. Otom vulkana.


Split? Moramo priznati da nam je od svih mjesta koje smo svojim prisustvom blagoslovili ovog ljeta… Split! Da li zato jer je bio prvi, dal’ zbog Tri volta, ljudi ili nečeg trećeg... Morat ćemo još malo sjedit i razgovarat s vjetrom. Bilo nam je toliko dobro da smo zaista mislili kako će predstojeća bjesomučna cjelodnevna i cjelonoćna opijanja na ostalim točkama naše kulturne putešestvije biti puko traženje energije koju smo osjetili u gradu podno Marjana. Split više nikad neće biti tranzitna luka. Spalato je sada doma. Mirno more i topla ti zima Splite! Tko zna... možda i prije...

Prije ukrcaja na trajekat za Dubrovnik brojčano smo ojačani. Monika je uletila kao naručena. Svježi kapetan ultrakratke plovidbe i do iznad glave certificirani ronilac. Zlu ne trebalo.

"Instant detoksikacija na ‘energetskom pupku’ Dubrovačke rivijere".

U Dubrovniku bi bilo fenomenalno i nezamislivo dobro da nije bilo Splita za usporedbu. Ovako, bilo je samo fenomenalno i nezamislivo dobro. Drugi ljudi, drugačija atmosfera, no u svakom slučaju nezaboravno. Jeli smo morska jaja! Pili smo pokvareno pivo, skrivenu votku, loše vino, preslatki liker čudne boje, dobro vino, flaširanu vodu i sokove. Izložbom smo totalno rasturili! Bila je, ako ne i bolje, onda barem jednako dobro prihvaćena kao i ona u Splitu. A sve je izgledalo ko dobra stara socka birtija. Nisu to još vidjeli. Nije im dosta, žele još i kažu da će sve učinit da im ponovo dodjemo. Krasno! I ‘ćemo. Kad nas već zovu. Plovili smo jedrilicom, izlagali na ulici, gledali grafike Pabla Pikasa, pjevali i smijali se.I ‘ćemo. Kad nas vec zovu :P!


Tu smo se razišli. Monika je izašla u Starigradu, a nakon što se Klepac iskrcao u Splitu, za Pulu su nastavili preostali i tamo malo crtali stripove.




Opisane dogodovštine možete vizualizirati i stripom - rezultatom istog kreativnog ludila koji je ishodio i tekst.



Putain, c'est chaud!

Otompotom svoje su ljetne putešetvije popratili i prigodnim stripom čije ćemo nove nastavke objavljivati usporedno s novim nastavcima putopisa Otompotom ljeto službeno je završilo.

Kaptolski opservatorij donjeg rublja

Povjesničari umjetnosti ocijenili da se nagrađeni radovi kreću od diletantizma do kiča, od apsurda do perverzije, a predviđaju rušenje srednjovjekovnih zidina, i novu izgradnju oko baroknih kurija

Otkako je početkom dvadesetog stoljeća pred zagrebačkom Katedralom srušen renesansni obrambeni zid s Bakačevom kulom, u više se navrata natječajima pokušavalo riješiti pitanje uređenja Kaptola i njegove okolice, ali bez uspjeha.
Kada je nedavno Grad Zagreb u suradnji s Udruženjem hrvatskih arhitekata raspisao natječaj za urbanističko-arhitektonsko uređenje Kaptola, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske organiziralo je raspravu na kojoj je upozoreno na sporne točke toga natječaja. Među ostalim, ocijenjeno je da se radi o zastarjeloj i nekvalitetnoj konzervatorskoj podlozi, da je nejasan program natječaja i nekompetentan ocjenjivački sud, u kojemu ne sjedi ni jedan povjesničar umjetnosti ili konzervator, a spominjali su se i članovi žirija Saša Begović i Igor Franić kao oni koji su se svojim dosadašnjim radom u povijesnim jezgrama (splitska Riva i dubrovačke Pile) diskvalificirali u odlučivanju o osjetljivoj zaštićenoj povijesnoj cjelini kao što je Kaptol.

Zaključak povjesničara umjetnosti je bio da natječaj i njegovi rezultati neće pridonijeti uređenju i revitalizaciji Kaptola, nego poslužiti za planove koji će još pogoršati njegovo nezadovoljavajuće stanje. Također su upozoravali da se natječajem otvara mogućnost nove gradnje na Kaptolu. No, natječaj je proveden takav kakav je i donesena je odluka o nagradama, koji će biti prezentirani u petak, 26. rujna, u Udruženju hrvatskih arhitekata. Žiri u sastavu Nikola Bašić, Ivica Fanjek, Saša Begović, Miljenko Bernfest, Igor Franić, Juraj Kolarić i Dietmar Steiner odlučivao je između samo jedanaest pristiglih radova, a od toga ih je šest dobilo nagradu ili otkup. Prvu nagradu u iznosu od 120 tisuća kuna dobio je arhitektonski ured Mikelić Vreš arhitekti, a drugu i 75 tisuća kuna arhitekti Andrej Radman i Igor Vrbanek. Treća nagrada nije dodijeljena.



Iz radova prezentiranih na internetskim stranicama Društva arhitekata Zagreba teško je precizno razaznati što donose, jer su materijali oskudni i slabe rezolucije za tako veliki obuhvat, ali je i to bilo dovoljno povjesničarima umjetnosti da dosta oštro reagiraju. Točnije, reagirao je nedavno osnovani Odbor za baštinu i prostor Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, koji se oformio upravo kako bi upozoravao na sve gore stanje povijesne kulturne i umjetničke baštine u Hrvatskoj, a izravni povod je bio i Kaptol. Treba napomenuti da su u Odboru i vrlo ugledni stručnjaci pa je mišljenje Odbora teško okvalificirati kao nevažno ili nekompetentno.

U priopćenju, koje su priredili članovi Odbora dr. Snješka Knežević i Zlatko Uzelac, natječaj je proglašen potpunim neuspjehom i još jednim dokazom rastuće tendencije napada na baštinu i eksploataciju povijesnog prostora kao sirovine. Iako nisu podrobnije komentirali natječajne radove, navode da se »kreću od diletantizma do kiča, od apsurda do perverzije«. Njihov je stav da u zaštićenoj povijesno urbanističko-arhitektonskoj cjelini Kaptola nema mjesta masovnoj novoj izgradnji, a upravo je to ono što je ugrađeno u većinu nagrađenih radova.


Rezultati natječaja skandalozni

Povjesničar umjetnosti i urbanist Zlatko Uzelac neuvijeno kaže da su rezultati natječaja skandalozni te da su gori nego što je očekivao iako je već prema programu pretpostavljao da neće biti dobro. »Razina neukosti, amaterizma i diletantizma u ovom natječaju je šokantna, i to jasno ukazuje na duboku krizu odnosa prema urbanoj baštini«, ogorčen je Uzelac. U nagrađenim radovima smatra neprihvatljivim da se kroz vrtove kurija probijaju poprečne ulice, da se ruše srednjovjekovne gradske zidine, da se oko baroknih kurija gradi, jer su vrtovi njihovi sastavni dijelovi, a zajedno su pak sastavni dio urbane tipologije kanoničkoga grada Kaptola. Kad govori o »drastičnim ekscesima«, Uzelac navodi i primjer otkupljenog rada brazilskog ureda Zerogroup (natječaj je bio međunarodni), koji se nadovezao na zadarski »Pozdrav suncu« Nikole Bašića, i to jasno navodi u radu fotografijom Bašićeva rada. Uzelac kaže da mu je nevjerojatno da predsjednik žirija Nikola Bašić prihvati da se to honorira.
Što se tiče prvonagrađenog rada, na jednom je internetskom forumu već proglašen »kaptolskim opservatorijem donjeg rublja«. Naime, jedan je od prijedloga toga rada da se riznica zagrebačke Katedrale smjesti pod kaptolskim trgom, pri čemu bi dio trga bio pokriven staklenim pločama, što bi omogućavalo pogled odozdo na katedralu, ali i na prolaznike.


Kaptol - slobodno lovište

Uzelac to naziva muzeološkom nebulozom, jer muzealni karakter baštine Zagrebačke nadbiskupije nije podrumskog, arheološkog tipa. Uzelac navodi i da bi gradnja u tome slučaju najvjerojatnije išla preko arheoloških ostataka crkve sv. Emerika. Ukratko, Uzelac zaključuje da je urbana struktura Kaptola postala »lovište za slobodna prekrajanja«.
Dr. Ratko Vučetić, voditelj Odbora za baštinu i prostor, kaže da će sljedeći korak Odbora biti organizacija rujanske konferencije za medije, na kojoj će iznijeti stav o svim spornim pitanjima. Što se natječaja za Kaptol tiče, Vučetić navodi da je upitan odnos natječajnih radova prema povijesnoj jezgri s obzirom na konzervatorske uvjete. Također smatra da je nedopustiva gradnja na parcelama kurija, jer su upravo kaptolske kurije zamišljene kao samostalni objekti.
Žiri je pak prvonagrađeni rad ocijenio »projektom kontinuiteta« te ga je izdvojio kao »jedan od rijetkih radova koji je paralelno pokušao dobiti identitet i urbanistički potpuno riješiti situaciju te zamijeniti gustoću izgrađenosti sadržajnom gustoćom«. Dakle, dvije oprečne ocjene arhitektonske i kunsthistoričarske struke.

Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku.




Tisuću lica alternativne kulture

I dalje se borimo s točnim određenjem pojma "alternativna kultura". I dalje tapkamo u mraku heterogenosti; i dalje se pitamo koji su to koncepti, problemi i mogućnosti koje nam taj pojam donosi, a neke od mogućih odgovora mogli smo čuti u sklopu dvotjednog seminara u Splitu.

Trogodišnji istraživački projekt Regional Seminar for Excellence in Teaching "Alternative Culture Beyond Borders: Past and Present of the Arts and Media in the Context of Globalization financira Open Society Institute u okviru Higher Education Support Programa (HESP-ReSET), u suradnji sa Sveučilištem u St. Peterburgu (Rusija), Sveučilištem McMaster (Kanada) i OSA Arhivom (Mađarska). Cilj projekta je unapređenje visokog obrazovanja uglavnom u post-socijalističkim zemljama, posebno u području društvenih i humanističkih znanosti, te okuplja mlađe znanstvenike zaposlene u institucijama visokog obrazovanja iz Centralne i Jugoistočne Europe, baltičkih država, Mongolije, Turske i država bivšeg Sovjetskog Saveza.

Projekt se realizira kroz dva godišnja susreta – ljetni i zimsko-proljetni – u okviru kojih se radi na nekoliko područja: razvijanje novih nastavnih metoda i osmišljavanje syllabusa za nastavne predmete koji se u perspektivi trebaju implementirati u matičnoj instituciji sudionika/ca; razvijanje vlastitog istraživačkog projekta koji uključuje teorijska promišljanja u okviru same teme (dakle područje kulture u najširem smislu); te rad u manjim grupama na specifičnu temu koji bi, u konačnici, trebao rezultirati publikacijama.

Dakle, projekt u najširem smislu tematizira koncept alternativne kulture u kontekstu globalizacije, procesa unutar kojega stari okviri koji su se primjenjivali u analizi kulture, djelomice gube na aplikativnosti, te se iz tih razloga traže nova konceptualna oruđa kojima bi se moglo pristupiti razvoju novih teorija u navedenom području. Istraživanje suvremene alternativne kulture uključuje komparativnu, kros-kulturnu analizu ideje “alternativnog” koja se razvijala od 19. stoljeća do danas, s posebnim fokusom na procesima koji su se odvijali u Centralnoj i Istočnoj Europi nakon Drugog svjetskog rata, te usporedbama sa sličnostima i razlikama sa Zapadom.

Prvi susret u St. Peterburgu u ljeto 2007. godine, pod nazivom Theories of Culture and Alternative Culture: "Alternative" East and West, pokazao je koliko su koncepti “alternativno”, ali i “kultura” problematični. Pokazalo se da ideja alternativne kulture uključuje vrlo heterogena viđenja samog koncepta što je posebno došlo do izražaja u prezentacijama sudionika/ca. Razumijevanje ovog termina obuhvatilo je širok raspon od autoritarnih političkih modela, konzumerističke prakse prilikom uporabe medijskih tehnologija, novele u Turskoj 20. stoljeća, "samizdata", "underground" arhiva, satire kao oruđa društvene kritike, umjetničke fotografije u Bjelorusiji, preko koncepta turista/putnika u teoriji kulturalnih studija, romske glazbe, nasljeđa ruskih teologa u emigraciji, sakralnih mjesta i ne-tradicionalnih religijskih grupa u zapadnom Sibiru, sve do područja nezavisne kulture u Bugarskoj...

Upravo je zato ovogodišnji susret u Splitu, nazvan On Alternatives: Concepts – Problems – Opportunities, pred sebe kao glavni cilj postavio nastavak promišljanja i konceptualizacije inicijalnih povijesnih okvira "alternativne kulture". Spomenuta trijada iz naslova ovogodišnjeg susreta trebala bi naznačiti pokušaj produktivnog križanja i usvajanja koncepata, neophodnih za učenje i istraživanje alternativne kulture; propitivanje problema nastalih kroz alternativne izražajne forme; te nove mogućnosti alternativnog, koje su rezultat tehnoloških razvoja, kao i globalnih političkih i socijalnih promjena.

Aktivnosti poduzete u svrhu tako koncipiranog pristupa uključile su široku paletu metoda, od seminara namijenjenih definiranju koncepata ključnih za istraživanja alternativne kulture i diskusija u malim tematskim skupinama, individualnih konzultantskih sesija i rasprava o mogućim formama suradnje na narednim projektima, pa sve do predavanja eksperata sa pojedinačnih problemskih polja.

U tom je smislu zasigurno najviše interesa i očekivanja izazvalo gostujuće predavanje talijanskog političkog filozofa i aktivista Antonija Negrija, naslovljeno In Search of Commonwealth, koje je zapravo predstavljalo prezentaciju osnovne ideje njegove nove knjige. Nažalost, tehnička realizacija samog događaja, činjenica da su Negrijevo izlaganje na francuskom jeziku simultano prevodile na engleski prevodile tri osobe koje su dobile transkript teksta neposredno uoči samog predavanja, uveliko je otežala praćenje samog izlaganja i oduzela mu ponešto od nesumnjive intrigantnosti i polemičkog potencijala.

Kao paralelni fokus, splitski je seminar, kroz suvremene tematike vezane uz "alternativnu kulturu", uključio i perspektive aktualnih obrazovno-pedagoških izazova (u našem primjeru je to Bolonjska reforma). U konkretnom smislu ta je aktivnost imala za cilj već spomenutu izradu predmetnih syllabusa sudionika/ca u projektu.

Seminarski reader (iliti čitanka), selektiran uoči početka skupa, već je prepoznatljivo naznačio glavne teorijske pristupe – vodilje u promišljanjima i istraživanjima širokog polja imenovanog "alternativna kultura". Klasični radovi iz domena ideološki lijevo orijentirane političke filozofije i ekonomije, kao i neki od ključnih autora nove teorijske ljevice, predstavljali su okosnicu za tematsko konceptualiziranje i definiranje odabranih fenomena. Takvi pristupi naročito su došli do izražaja u tematskim sesijama poput Collectivity in Contemporary Culture i Visual Culture and Globalization. Time se tijekom seminara kristalizirala osnovica cijele debate ovogodišnjeg skupa: unutar širokog polja "alternativne kulture", uključujući njegove političke, socijalne, kulturne, gospodarske, obrazovne aspekte, promisliti aktualne dimenzije, potencijale i domete kritičkog mišljenja spomenute političko-teorijske ljevice unutar imperijalno-hegemonističkog poretka aktualnog trenutka neoliberalnog kapitalizma.

Pritom se ispostavila i svojevrsna diskrepancija u razumijevanju i aplikaciji povijesnog nasljeđa lijevih političkih teorija. Za razliku od seminarskog faculty staff-a koji uz nekolicinu profesora iz Rusije, mahom dolazi iz Kanade i Sjedinjenih Američkih Država i čije iskustvo sa ostavštinom i suvremenom rekonceptualizacijom političke ljevice uglavnom završava sa marginama teorijskih koncepata kulturalnih studija, veći dio seminarskih sudionika/ca dolazi iz zemalja nekadašnjeg realnog socijalizma, u kojima je marksizam ostavio doktrinarni trag svog (neuspješnog) pokušaja ideološke realizacije u životnoj svakodnevici. Takav, povijesno-društveni i kulturni, kolektivno-iskustveni rascjep u nekim je raspravama i debatama tijekom dvotjednog seminara, doveo do situacija u kojima je na vidjelo izbila razlika u razumijevanju nasljeđa marksističke teorije od strane sudionika iz post-socijalističkih zemalja i onih koji su marksističku teoriju usvajali kroz prizmu kulturalnih studija i teorijsko-salonsku tradiciju zapadne ljevice.

Iz tih se razloga kao relevantno nametnulo pitanje nije li i takav trend, svjesno ili nesvjesno i bez obzira na svoje deklarativno načelo kritičkog mišljenja, zapravo tek još jedna manifestacija sveprisutno aktualnog simptoma neokolonijalne matrice zapadno-civilizacijskog hegemonijskog modela mišljenja?





Umjetnost dijeljenja

Vincent Moon, čovjek je čije se ime vezuje uz neke od najinovativnijih video uradaka koje je glazbena scena vidjela u posljednjih godina.

Pristupom bližim avangardnom filmu i u potpunoj negaciji pravila glazbene industrije, možemo reći da je Vincent Moon, gost ovogodišnjeg Festivala kratkog filma u Taboru, pronašao novu formu – simbiozu zvuka i pokretne slike kontradiktornu uopćenim zakonitostima karakterističnim za industrijsku mašinu koja ih diktira. Kao i većina ideja s tračkom inovacije i ova je rođena iz jednostavnih pobuda, kako sam Moon kaže: Glazbeni video kao promotivni alat, meni kao velikom obožavatelju glazbe, jednostavno nije odgovarao – kratka forma u koju, prateći logičku strukturu pjesme, a to je ono što producenti i izdavačke kuće traže, zapravo, i ne možeš intervenirati, ne možeš joj dozvoliti prirodan razvoj, evoluciju – to je ono što smo željeli promijeniti. Odnos umjetnika i snimatelja, prvenstveno.

Kao studentu filma i fotografu zainteresiranom za eksperimentalne radove Brakhagea i Mekasa, pitanja logike odnosa slike i zvuka Moonu su se nametala sama od sebe. Rizik, improvizacija, jedan kadar postao je njegov modus operandi. Njegov ulazak u svijet glazbenog videa, dogodio se kada je upoznao Chrydea, osnivača popularne francuske web-stranice La Blogotheque, u sklopu koje su kasnije pokrenuti Take Away Shows. Nakon prvog pariškog koncerta grupe Arcade Fire, bend je izašao na ulicu i svirao deset minuta. Bendovi ovo inače ne rade, pomislio sam, ali to je ono što bismo željeli da rade - kaže Moon - odjednom, bend se našao na istoj razini s nama, granica između glazbenika i slušatelja bila je izbrisana, što je puno kompleksnije od one jednostavne separacije na pozornicu i podij, a upravo je to ono što smatram interesantnim u bilo kojoj suvremenoj umjetničkoj formi. Amaterizam danas pobjeđuje profesionalizam i svatko na neki način može biti dio umjetničkog djela.

Zapravo, radi se o izokrenutom postupku: umjesto klasičnog intervjua ograničenog serijom pitanja i odgovora, glazbenike s kojima radi, Moon izlaže ogoljenju i prezentira ih upravo onako kako bi se željeli predstaviti i sami – kroz glazbu. No glazbu lišenu zida zvuka stvorenog elektricitetom i postolja zvanog pozornica te glazbenike lišene mitologije u improviziranim situacijama. Zidovi fiktivnih odnosa ruše se pred objektivom Vincenta Moona. Vrsta je to dualizma između dokumenta i eksperimenta, odnosno, svega onoga što standardni glazbeni spotovi nisu.

Teorijski podložen situacionističkom kritikom društva spektakla, Moon primjenje DIY etiku u gotovo svim segmentima svog rada: njegovi filmovi su dostupni putem Creative Commons licence, za suradnju ne uzima velike budžete, zapravo, odbija raditi tako, a jedinim validnim kriterijem smatra rad umjetnika i njegovu pristupačnost. Moj rad se ne temelji na prikazu bilo kakve umjetničke ili tehničke superiornosti, naprotiv, pokušavam simplificirati koliko god mogu i čini mi se da takav pristup, lišen ikakvog elitističkog postupka, zasigurno lakše inspirira druge da uzmu kameru u ruke i pokušaju napraviti nešto novo – kaže Moon.

Interesantno je da je svoje poetičke zahtjeve uspio nametnuti i R.E.M.-u, jednoj od najvećih svjetskih grupa, barem što se industrijskih relacija tiče. Štoviše, upravo to je i bio njegov uvjet za suradnju. Umjesto konvencionalnog jednog, Moon je snimio čak 12 spotova za jednu te istu pjesmu. Ipak, unatoč tome što glazbenu industriju vidi kao prepreku u komunikacijskom kanalu između redatelja i glazbenika, rad redatelja poput Michela Gondrya i Spikea Joneza, koji godinama zaobilaze pravila struke i nameću joj svoje standarde, smatra nevjerojatnim: Iako smo estetički vrlo različiti, nije mi jasno kako su uspjeli opstati sve ove godine, dalje raditi po svojim pravilima i ostavljati tako dubok autorski potpis na svemu što rade.

Sljedeći je na redu još neimenovani projekt smješten na Islandu koji piše sa španjolskom kantautoricom Lourdes Hernandez, a snimat će ga dva puta – zimi i ljeti. Bit će dostupan kao kratki film na webu, kino-verzija koja se bavi kompleksnom romantičnom vezom inspirirana Wong Kar Waijevim filmom Happy Together, TV-verzija, poput dokumentarca o snimanju filma te album s glazbom koja prati cijeli projekt. Radi se zapravo o još jednom eksperimentu s formom. Žanrovskim poigravanjem Moon premješta fokus interesa na gledatelja i kako on zatvara krug jedne ideje prezentirane u više formata.

Što se, pak, ideje iza projekta Take Away Shows tiče, Moon smatra da najviše duguje filmu Step Across The Border. Radi se o dokumentarnom filmu koji prati avangardnog glazbenika i improvizatora Freda Fritha na putovanju i nastupima diljem svijeta, a u kojem se improvizacija ne odnosi samo na glazbeni segment već i na filmski. Specifičan odnos koji taj film ima prema realizmu i "vjerodostojnom prikazu stvarnosti“ očita je inspiracija.

Vincent Moon nije zainteresiran za osobu iza kamere. Za njega, to je samo čovjek koji mora stisnuti tipku za snimanje na kameri. Zato nije potrebno niti da njegovo pravo ime stoji kao autorski pečat ispod njegovog rada niti da njegovo lice stoji iznad. Što se glazbene industrije tiče, on je enfant terrible. Što se umjetnosti popularne glazbe tiče, on je svakako jednako interesantan kao i glazba ispred njegove kamere.




Brazilska slobodna i otvorena kultura

Kruno Jošt već je u nekoliko navrata boravio u Brazilu, a ovom nam prilikom govori o tom iskustvu i suradnji te brazilskoj slobodnoj i otvorenoj kulturi.

KP: Četvrtu godinu za redom Ministarstvo kulture RH financijski pomaže projekt suradnje na području razmjene slobodne i otvorene kulture između Hrvatske i Brazila. O kakvom je projektu riječ?

K. J.: Riječ je o projektu razmjene umjetnika, aktivista, znanstvenika te teoretičara i kulturnjaka svih područja. Projekt se temelji na razmjeni znanja i vještina te kulturnog djelovanja koje nije podređeno privilegijama socijalnog ili ekonomskog statusa. Uglavnom se temelji na postavkama slobodne i otvorene kulture te novomedijskog djelovanja u FOSS okruženju.

Slobodna i otvorena kultura podrazumijeva razmjenu znanja, zajedničko istraživanje i rad na kreativnim aktivnostima koje u pravilu uključuju kritički pogled na politiku, ekonomiju i socijalno stanje koje je, kako Guy Debord kaže, uvjetovano prisilom i nasiljem društva podijeljenoga u klase, siromaštvom povijesno organiziranim u sprezi sa stalno rastućim zahtjevima iskorištavanja.

Slobodna i otvorena kultura nadogradila se i rasla zajedno s razmišljanjima i djelovanjem 'open source' zajednice, nastavljajući se na razmišljanja i djelovanja koja zastupaju pravo da programski kôd bude javno dobro koje se može i mora dijeliti na dobrobit svih, ali i prastarih načela dijeljenja za dobrobit svih za razliku od iskorištavačkog sistema koji crpi resurse za dobrobit manjine.


KP: Kako je došlo do suradnje i što je temeljna ideja?

K. J.: Suradnja na području slobodne i otvorene kulture između Hrvatske i Brazila počela je sasvim slučajno tijekom hrvatskog festivala Elektronske eksperimentalne intervencije (EEII 05) na kojem je sudjelovao Chico Caminati, predstavnik slobodnog radija RadioMuda iz UNICAMP-a (Univerzitet Campinas). RadioMuda temelji se na utjecaju koji je Félix Guattari ostavio tijekom posjeta Brazilu ranih 80-ih, a otvoren je na tradicionalno ljevičarskom univerzitetu Campinas koji danas broji nekih 30 000 tisuća studenata. EEII 05 otvorio je mrežu slobodnih internet radija koja je omogućila da se uz relativno jeftinu kompjutersku tehnologiju, softver otvorenog kôda i dobru volju može postati dijelom nezavisne i slobodne medijske scene i to ne samo u Hrvatskoj nego u cijelom svijetu pomoću umrežavanja medijskih inicijativa i kroz nove tehnologije.

Ideja suradnje temeljila se na tom posjetu dok se program svake godine širio na nova područja. Pored nezavisnih medija i korištenja softvera otvorenog kôda za audio streaming, program je uključio produkciju za nezavisni FM radio, radionice za multimediju u softveru otvorenog kôda, razmjenu radijskoga programa putem interneta (internet radio streaming), medijske intervencije i performanse koji uključuju tematiku slobodne kulture i pitanja autorskih prava, slobode medija i sl. Naknadno se tematika proširila i na pitanje reciklaže hardvera, uglavnom kompjutorskoga, koja se nameće pitanjem sve većeg odlaganja e-otpada zemalja EU ili USA u Afriku ili južn